In memoriam DAVID KAMHI (Autor: dr. Ivan Čavlović, prof. emeritus UNSA)

In memoriam

DAVID KAMHI

8. X. 1936 – 12. III. 2021.

Autor: dr. Ivan Čavlović, prof. emeritus UNSA

U 85. godini života umro je prof. David Kamhi, doajen violinističke umjetnosti i pedagogije u Bosni i Hercegovini. Osim po njegovom violinizmu, Davida Kamhija pamtit ćemo kao vrijednog sudionika savremene bosanskohercegovačke historije. Bio je aktivan u jevrejskoj sinagogi, istraživač jevrejske prošlosti, kulturni ataše Bosne i Hercegovine u Španiji, jedan od suosnivača Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine, sudionik u razgovorima o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti njegove, kako je često naglašavao, domovine Bosne i Hercegovine.

David Kamhi je rođen u Sarajevu 8. X. 1936. u porodici oca Arona i majke Regine rođene Levi. Do 1941. živi u Sarajevu, a po njemačkoj okupaciji otac odlazi u partizane, a majka sa dvoje male djece, starijim Davidom i mlađim Kikom, uz pomoć muslimanke Fahrija-hanume Fadilpašić sklanja se u Mostar. U Mostaru su uhapšeni i odvedeni u italijanske koncentracione logore na otocima Lopudu i Rabu. Po kapitulaciji Italije (1943) s roditeljima se prebacuje na oslobođeni teritorij u Lici gdje su David i njegov mlađi brat smješteni u partizanski dječji dom. Poslije oslobođenja porodica se vraća u Sarajevo, a David upisuje gimnaziju, Nižu muzičku i Srednju muzičku školu koju završava s odličnim uspjehom (1957). Nakon završetka Prve muške gimnazije i Srednje muzičke škole, upisuje Pravni fakultet i Muzičku akademiju. Studij violine upisuje i završava 1962. na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu u klasi čuvenih profesora Aleksandra Segedija i Milana Tarbuka, takođe s izvanrednim uspjehom. U klasi prof. Tarbuka završava i postdiplomski studij (1964). Od 1965. do 1967. usavršava se i specijalizira violinu, kamerni ansambl i metodiku violine i viole na Moskovskom državnom konzervatoriju „Petar Iljič Čajkovski“ na katedri Davida Ojstraha, violinu u klasi Olge Kaverznjeve, kamernu muziku u klasi prof. Zibcova, a metodiku violine i viole u klasi prof. Kuznjecova. U okviru stručnog usavršavanja boravio je na Muzičkoj akademiji “Santa Cecilia“ (1970), kao i na istoimenom konzervatoriju, u Rimu u klasi prof. Pine Carmirelli (1970, 1973).

Pedagoškim radom počinje se baviti u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu, najprije honorarno (1955), a onda i kao stalni nastavnik (1958–1963). Na Muzičkoj akademiji izabran je za honorarnog asistenta (1962), a zatim postaje stalni asistent (1963) profesora Đina Sagrestana na predmetima Violina i Viola, a nakon moskovske specijalizacije započinje rad i u nastavi Metodike violine i viole. Na istim predmetima izabran je za predavača (1969), zatim docenta (1971), vanrednog profesora (1977) i redovnog profesora (1984).

Od 1965. do 2003. u nekoliko navrata obavljao je dužnost šefa Gudačkog odsjeka Muzičke akademije u Sarajevu. Aktivno je prevodio s ruskog jezika, a bio je i jedan od rijetkih aktivnih znalaca judeo-espanjola.

Penzioniran je 5. IX. 2006. godine, ali ostaje angažovan u nastavi još nekoliko godina.

U njegovoj klasi diplomirao je, u redovnom ili magistarskom studiju, veliki broj studenata iz bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Poznavajući njegove studente danas zapažamo da su mnogi angažovani kao violinisti ili violisti u orkestrima Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Kosova, i nekih evropskih zemalja. Naravno, i u orkestrima Bosne i Hercegovine! Mnogi od njegovih studenata osvajali su visoka mjesta na takmičenjima u Jugoslaviji i inostranstvu, od kojih treba spomenuti čuveno takmičenje „Franjo Krežma“ u Hrvatskoj. Neki do njegovih studenata aktivni su i danas: violist Igor Savin, violinisti Hrvoje Tisler, Hana Kabiljo, Nino Verber, Zoltan Kiš, Stanislav Knežević, Igor Šimonji, Tase Stojanovski, Marija Čakan i mnogi drugi od njegovih 40-tak diplomiranih i postdiplomiranih studenata.

Za potrebe violinske nastave napisao je nekoliko stručnih radova u kojima sistematski razmatra probleme violinističke tehnike i interpretacije kod učenika srednjih muzičkih škola i studenata muzičkih akademija. S obzirom na tada oskudnu violinističku teorijsku literaturu, onda i danas, vrijedno je spomenuti dva važna stručna rada prof. Kamhija: O psihofizičkim aspektima u metodici violine i O problemu vježbanja na violini. U prvom radu prof. Kamhi uvodi mladog violinističkog pedagoga u individualno tretiranje svakog učenika i ukazuje na značaj psihofizičke obuke prije kontakta učenika s violinom. U drugom radu prof. Kamhi analitički prilazi svim glavnim teškoćama kod samostalnog vježbanja violine i daje primjere iz literature kako se te teškoće rješavaju u notnom tekstu. U tom smislu posebno su obrađene solo sonate i partite J. S. Bacha.

Važan aspekt pedagoškog djelovanja prof. Davida Kamhija jesu i njegova brojna stručna predavanja po muzičkim školama i akademijama u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. Na tim predavanjima bavio se gotovo svim problemima koji se mogu susresti u nastavi violine, a kojih je, kako znamo, uvijek puno, ponekad i previše, od organizacije nastavnog sata, do problema intonacije i štimanja violine.

U ovaj vid rada spada i njegovo djelovanje u komisijama i žirijima u oblasti brojnih violinističkih takmičenja.

Drugi aspekt Kamhijevog violinizma je umjetnički rad. Dugogodišnju koncertnu aktivnost i karijeru započinje još u kasnijim razredima Srednje muzičke škole. U toku školovanja na Muzičkoj akademiji imao je čitav niz cjelovečernjih, poluvečernjih i solističkih nastupa na brojnim muzičkim manifestacijama u zemlji i inostranstvu. Kao jedan od najboljih studenata Muzičke akademije nastupao ne saveznim festivalima studenata muzike u Sarajevu (1959), Ljubljani (1959), Beogradu (1959, 1963), Zagrebu (1958), Skoplju (1968), Katovicama, Poljska (1961). Na ovim festivalskim nastupima izvodio je više stavaka Bachovih solo sonata, čuvenu Čakonu u d molu, sonate Mozarta, Beethovena, Brahmsa, virtuozne kompozicije Tartinija, Paganinija, Mosesa, Wienawskog, Sarasatea, kao i koncerte za violinu i orkestar Bacha, Paganinija i Brahmsa. U toku magistarskog studija i usavršavanja u Moskvi obogaćuje svoj repertoar novim violinskim kompozicijama, npr. Koncertom za violinu i orkestar g mol Maxa Brucha, Koncertom za violinu i orkestar u d molu J. S. Bacha, kojega je izvodio sa raznim partnerima u Sarajevu, Mostaru i Subotici. Kritike s ovih nastupa bile su veoma pozitivne, npr. „Izvođač solo dionice na posljednjem koncertu Sarajevske filharmonije – D. Kamhi, svoj zadatak je obavio muzikalno, sa finim, jasnim tonom, tehnički veoma korektno“ (Oslobođenje, 1974) ili: „Violinista David Kamhi u sigurnoj saradnji sa pijanistkinjom Jasenkom Petrović dosta sigurno, s nešto prigušenim tonom, no muzikalno vodeći dionicu, izveo je Sonatu u F duru, op. 24 Ludwiga van Beethovena“. (Oslobođenje, 1982)

Za potrebe Radio-televizije Sarajevo David Kamhi je snimio Brahmsovu Sonatu d mol, Mozartovu Sonatu C dur i Koncertantnu simfoniju Es dur, Beethovenovu Sonatu F dur, Slavenskijevu Pjesmu i igru i Blohov Nigun. Ovi arhivski snimci su se redovno emitirali dok je postojala Radio-televizija Sarajevo. Sarađivao je sa Kamernim orkestrom Muzičke akademije u Sarajevu, Sarajevskom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom RTV Sarajevo, Simfonijskim orkestrom Mostar i Dubrovačkim gradskim orkestrom.

Već u toku školovanja Kamhi David se aktivno uključio u društveni rad. I to će do kraja života biti jedna od njegovih važnih djelatnosti koje su obogaćivale njegove stručne, umjetničke i pedagoške aktivnosti. Na Muzičkoj akademiji bio je članom gotovo svih upravnih tijela i komisija, a izvan Akademije obavljao je dužnost člana Uprave UKUD „Slobodan Princip Seljo“, član Predsjedništva Udruženja nastavnika i drugih naučnih radnika Sarajevskog univerziteta, Predsjednik Uprave kluba Udruženja univerzitetskih nastavnika Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, član Predsjedništva Udruženja muzičkih umjetnika BiH itd.

Prof. David Kamhi je bio izuzetno aktivan u toku i nakon rata 1992/95. Već 1993. postaje članom Savjeta Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine za vanjske poslove, a zatim i savjetnik i kulturni ataše u Ambasadi BiH u Madridu (1995/96). Bio je veoma aktivan kao član i podpredsjenik Kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva „La Benevolencija“ i Židovske općine u Sarajevu gdje je bio predsjednik Komisije za kulturu. Bio je jedan od osnivača Međureligijskog vijeća (1997). Od 1992. do 2016. prof. Kamhi bio je hazan (predmolitelj) sarajevske Aškenaske sinagoge, a jedno vrijeme vršio je dužnost njena rabina. Posebno je važno što se sistematski bavio istraživanjem kulture i tradicije bosanskohercegovačkih Jevreja, posebno u oblasti istraživanja jezika judeo-espanjola, kojega je bio jedan od malobrojnih poznavatelja u BH i bivšoj Jugoslaviji. Svoje radove iz oblasti istraživanja jezika saopštavao je simpozijima (Svjetska manifestacija „Sefarad“ 1992. u Madridu) i objavljivao u glasilu Bilten, čiji je bio urednik, a radove iz oblasti muzike Jevreja objavio je u časopisu za muzičku kulturu Muzika.

Za svoj rad dobio je brojne diplome, priznanja i plakete od kojih je vrijedno spomenuti Orden rada sa srebrnim vijencem (1981) i nagradu “Isa-beg Ishaković” u kategoriji “Kulturna baština” (2012).

Prof. David Kamhi je spajao vremena svojim porijeklom i svojim radom. Angažiranost na više životno bitnih polja uvode prof. Kamhija u svijet zaslužnih Sarajalija i Bosanaca, kako je sam govorio, a njegova violinistička umjetnost i pedagogija smješta ga u stubove muzičke umjetnosti i nositelje jedne umjetničke prakse nastale iz ličnog talenta i porodične predanosti ka duhovnom i metafizičkom umijeću muzike. Sasvim sigurno ime prof. Davida Kamhija ostaje historijski važno i sa značajnim mjestom u razvoju violinizma i muzičke umjetnosti. Pamtit ćemo ga kao skromna čovjeka, ali sa snažnim odjekom njegova talenta, volje i posvećenosti u poljima njegove umjetničke muzičke prakse. Bit će nam teško naći mu dostojnu zamjenu!

Fotografija: Velija Hasanbegović