IN MEMORIAM Osman-Faruk Sijarić (Autor: dr. Ivan Čavlović, prof. emeritus)

IN MEMORIAM

Osman-Faruk Sijarić (Mostar, 17. V. 1942 – Sarajevo, 19. I. 2021)

U 78. godini preminuo je profesor Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu Osman Faruk Sijarić. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji su se mogli ponositi višestrukim odlikama čovjeka humaniste, cijenjenog profesora, čuvara Muzičke akademije u ratnom periodu, poliglote, političara demokratskih ubjeđenja, zaštitnika dobrih i osjetljivih ljudi. Rijetko sam znao čovjeka s tolikom pažnjom za druge ljude, a da to nije pokazivao otvoreno već samozatajno i s mnogo brige da ne povrijedi drugog.

Osman-Faruk Sijarić je rođen 17. V. 1942. u Mostaru, od oca Ćamila, čuvenog bosanskohercegovačkog književnika, i majke Sabine. Kako sam kaže u jednoj svojoj biografiji, u toku Drugog svjetskog rata skrivali su se u mnogim gradovima u BiH, dočekali kraj rata u Banjoj Luci, a 1947. konačno se skrasili u Sarajevu. Osnovnu muzičku školu u klasi prof. E. Sejpke i Srednju muzičku školu u klasi čuvenog profesora Kurta Hauzera završio je u Sarajevu, a nakon tri godine kao veoma nadaren đak, upisuje studij violine na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Paralelno sa Srednjom muzičkom školom završio je i Klasičnu gimnaziju gdje je učio arapski, turski, francuski i latinski jezik. Diplomirao je 1. X. 1966. na Odsjeku za violinu Muzičke akademije u Sarajevu u klasi prof. Kurta Hauzera s Bachovom Sonatom za solo violinu br. 1, g mol, Beethovenovom Sonatom op. 30, br. 2, Paganinijevim Koncertom br. 2 u h molu i Ravelovom Cigankom. U isto vrijeme apsolvirao je čistu filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U toku studija, osim interesovanja za klasične jezike, savladao je i ruski i engleski jezik, a interesovanje za historiju i arheologiju rezultiralo je učešćem u arheološkim iskapanjima u organizaciji Zemaljskog muzeja na Bobovcu i Ilidži. Upisuje zatim postdiplomski studij violine na Akademiji za glazbo u Ljubljani u klasi Leona Pfeifera. U Ljubljani je studirao tri semestra, a zatim, po dobijanju republičke stipendije, odlazi u Moskvu na Državni konzervatorij (1968) gdje dvije godine specijalizira u klasi Galine Barinove. Nakon specijalizacije polaže prijemni i upisuje se na asistenturu-stažirovku, odnosno magisterij, na Muzičko-pedagoškom Institutu Gnesin u klasi P. A. Bondarenka. Uz violinu kao glavni instrument polagao je Pedagogiju, Estetiku, Metodiku i Teoriju i historiju violinske umjetnosti, kako je to bio običaj na Institutu Gnesina, za razliku od jugoslavenskih akademija gdje se polagala samo violina. Studij u Moskvi završava 10. X. 1972. s programom Tartini Sonata g mol, Bach Adagio i Fuga, Issai Sonata za solo violinu i Koncert za violinu i orkestar D dur L. van Beethovena.

Godine 1975. realizira studijski boravak u SAD-u gdje je učestvovao na brojnim koncertima, predavačkim tribinama, tv emisijama i sl.

Po povratku sa studija u SSSR-u, prof. Sijarić najprije radi na Srednjoj muzičkoj školi, a od 26. VI. 1974. na Muzičkoj akademiji u Sarajevu u kojoj djeluje u svim zvanjima, od asistenta pripravnika (26. VI. 1974), asistenta (2. XI. 1976), docenta (17. XI. 1983), vanrednog profesora (29. VI. 1987), do redovnog profesora (11. III. 1994). Kao nastavnik je djelovao i u Osnovnoj muzičkoj školi, Sarajevskoj filharmoniji i nekada uglednom Simfonijskom orkestru Radio Sarajeva. Osim što je izvodio nastavu violine, povremeno je organizirao predavanja na Gradskoj predavačkoj tribini s temama iz oblasti violine i violinske pedagogije, učestvovao u radijskim emisijama i povremeno pisao članke iz oblasti političke kulture, sudjelovao na stručnim diskusijama na televiziji i izvan nje, posebno u emisijama vezanim za kič i šund u muzici i kulturi.

Funkciju dekana Muzičke akademije prof. Sijarić vršio je od 1987. do 2003. i to je, kako je poznato, najduži dekanski staž u historiji Muzičke akademije u Sarajevu.

Bio je prorektor Univerziteta u Sarajevu od 1994. do 1997. godine.

U mirovinu odlazi 30. IX. 2009, a radio je do 30. IX. 2012. kao angažovani profesor.

Možda najvažniji period njegovog dekanskog mandata bio je u vrijeme rata 1992/95. i malo poslije. U svom sjećanju na taj period rada Muzičke akademije objavljen u monografiji 50 godina Muzičke akademije / 50 Years of Academy of Music in Sarajevo (2006), Faruk Sijarić vrlo emotivno, iskreno i nadahnuto govori o svojoj ulozi u očuvanju rada, statusa, pa i digniteta Muzičke akademije i njenih malobrojnih nastavnika koji su ostali u Sarajevu. Osobno se sjećam njegove zasluge da se zgrada Akademije, uostalom i Srednje i Osnovne muzičke škole, ne pretvori u vojnu kasarnu, što bi bio vjerovatno konačni nestanak tih institucija ili zadugo prestanak njihova rada. Ali najviše nam je ostalo u sjećanju njegovo zalaganje za ljude, odlazak na kongrese Asocijacije evropskih konzervatorija gdje je kontaktirao evropske kolege, organizirao koncerte i prikupljao finansijsku pomoć za nastavnike Akademije. Nekoliko puta u toku rata uspio je prikupiti finansijska sredstva koja su pomogla nastavnicima u ratnom preživljavanju. Druga njegova važna zasluga jeste dobijanje stipendija za studente Muzičke akademije za studij na prestižnoj bečkoj Hochschule für Musik und Darstellende Kunst. Te stipendije su omogućile školovanje dvanaest studenata na različitim odsjecima, uključujući i kompoziciju, što je bilo od dugoročne važnosti za pomijeranje umjetničkih horizonata Akademije, budući da su se većina tih studenata vratili nakon studija i počeli raditi na Akademiji kao asistenti, a danas su već profesori. Treća zasluga koja se mora naglasiti jeste njegova stalna borba za nastavni kadar. Od predratnih 45 nastavnika, krajem rata je ostalo svega 15 nastavnika i asistenata. Nakon rata prof. Sijarić obnavlja rad gotovo svih klasa i linija studija angažovanjem nastavnika iz inostranstva i zapošljavanjem domaćeg kadra, tako da je već do negdje 1998. Akademija imala dovoljno nastavnika i saradnika za gotovo normalno odvijanje nastavnog procesa na svim studijskim linijama. Sljedeći važan ishod Sijarićevog djelovanja bila je obezbjeđenje sredstava i kupovina četiri Steinway klavira 1998. godine, čime je obnovljen instrumentarij i zamijenjeno nekoliko klavira uništenih u granatiranju tokom rata, naročito 1992. kada je Akademija pogođena s četiri granate pri čemu je uništen kabinet za kamernu muziku za gudače sa dva klavira, kao i koncertna dvorana Srednje muzičke škole, i, posebno tragično, biblioteka Akademije. Nakon rata, i ova je biblioteka njegovim zalaganjem obnovljena donacijom Petersovih notnih izdanja. Ono što je takođe važno, a to se s vremenom zaboravilo, jeste napor prof. Sijarića da se tokom 1993. obnovi rad Sarajevske filharmonije koja je u ratu prestala s radom. Bez tog vida djelovanja muzičkih institucija ne bi bilo niti svjetski znanih civilizacijskih dostignuća kulture i umjetnosti u opsjednutom gradu Sarajevu, a ključnu ulogu u tome imao je mr. Osman Faruk Sijarić.

Prof. Sijarić je bio violinistički pedagog predan svom poslu, odgovoran prema svojim studentima i brižan pratilac njihovih poststudijskih karijera. Sjećam se njegova ponosa kada bi neki njegov student ostvario koncertni nastup ili bio uspješan u pedagoškoj praksi. Kroz svoju pedagošku djelatnost odgojio je generacije koncertno aktivnih violinista koji danas djeluju u zemlji i inostranstvu kao umjetnici ili violinistički pedagozi.

Znatan dio svoje umjetničke karijere posvetio promoviranju djela jugoslovenskih i bosanskohercegovačkih kompozitora Magdića, Smailovića, Komadine, Špilera, Bego-Šimunić, Jeličanina, Cipre, Miletića, Slavenskog. U okviru kulturnog programa ZOI'84 izdao i gramofonsku ploču s djelima nekih od njih kao jedno od četiri diskografska izdanja umjetničke muzike na području Bosne i Hercegovine objavljena prije 1992. Njegovu koncertnu aktivnost redovno su pratile veoma afirmativne kritike u najznačajnijim novinskim, radijskim i televizijskim izdanjima u socijalističkoj Jugoslaviji. Njegov violinistički repertoar činila su brojna standardna djela violinističke literature, od kojih je možda najznačajniji Koncert za violinu i orkestar P. I. Čajkovskog, kojega je svirao još kao student četvrte godine studija, a onda i u mnogim prilikama kada je to omogućavala koncertna politika u jugoslavenskim muzičkim centrima. Osim u Jugoslaviji, svirao je u Zapadnoj i Istočnoj Njemačkoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Turskoj, Bugarskoj, Švedskoj, Holandiji, SSSR-u i SAD-u.

Kritike njegovog sviranja su bile veoma afirmativne. Beogradska Politika je 27. III. 1977. objavila: „(...) temperament, tehnika i muzikalnost imponovali su kod violiniste Sijarića, koji se predstavio djelima Brahmsa, Chaussona i Ravela“; zagrebački Vjesnik od 28. III. 1979. piše: „U Trećoj sonati R. L. Finneya i posebno u duhovnoj sonati W. Pistona, Sijarić je upravo briljirao intonativnom čistoćom, te temperamentom i sugestivnom svirkom pri čemu je vrlo pouzdanu i razdraganu podršku imao u pijanistici Lj. Pećanac“. Možda najzanimljivija kritika je objavljena u The Holland Sentinel od 19. VI. 1978: „Đavolski dobra tehnika i zamah slavenskog romantizma nije uobičajena kombinacija kod violinista.“

Pored pedagoške i umjetničke djelatnosti Osman-Faruk Sijarić bio je izuzetno aktivan u društvenom i kulturnom životu Sarajeva i Bosne i Hercegovine, te u različitim strukovnim kulturnim organizacijama i institucijama. Bio je predsjednik Saveza muzičkih pedagoga Jugoslavije, dva puta član žirija za dodjelu Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, predsjednik Savjeta za muzičku djelatnost RTVBiH, predsjednik Skupšine SIZ-a kulture BiH i delegat u Skupštini SIZ-a za visoko obrazovanje BiH, član Inicijativnog odbora za osnivanje Centra za društvene djelatnosti Univerziteta, izvršni sekretar za kulturu, nauku i obrazovanje u Opštinskom komitetu Saveza komunista Opštine Centar Sarajevo i mnogih drugih društvenih i stručnih asocijacija i udruženja. Za svoj društveni rad Sijarić dobio je niz značajnih priznanja među kojima su i plaketa Grada Sarajeva i Orden rada sa srebrenim zracima.

Sasvim sigurno prof. mr. Osman-Faruk Sijarić ostat će upamćen u analima muzičkog života u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini i upisan kao umjetnik i pedagog izvanredne muzikalnosti, velikih zasluga za razvoj violinističke umjetnosti, značajna ličnost u našem ne tako bogatom prostoru umjetničke muzike. On i njegovi sljedbenici su važne spone i inauguratori značajnih dostignuća u muzičkom umjetničkom životu, a nadasve u djelovanju na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu u kojoj je uspješno ostvario pedagoške i umjetničke ambicije čovjeka kojemu je umjetnost bila nadahnuće i utjeha, a onda i životno i profesionalno opredjeljenje.

Dr. Ivan Čavlović, prof. Emeritus